Neoendogena razvojna paradigma nastoji ponuditi svojevrstan “srednji put” između endogenog, “samodostatnog” razvoja, koji može odvesti u autarkičnost, i egzogenog, “perifernog” razvoja, čiji rezultati ne doprinose uvijek u dovoljnoj mjeri razvoju zajednice na čije se resurse oslanjaju. Dok endogeni razvoj karakterizira manjak interakcija s “vanjskim svijetom”, pri egzogenom su razvoju interakcije često suviše jednosmjerne i znaju se svesti na crpljenje resursa iz “perifernih”, ruralnih zajednica prema urbanim središtima. Srž neoendogenog razvoja jest organski razvoj – razvoj primjeren cjelovitosti lokalne zajednice, kao i zahtjevima da se zajednice u ruralnim ili prometno teže dostupnim područjima razvijaju održivo i barem približno sumjerljivo urbanim, metropolitanskim područjima.